Dr Stojan Berber: „Čovek iznad svega“, Sombor, 1978.

  „O TOME KAKO DA IDEMO, ŠTO DA JEDEMO
  I ŠTO DA PIJEMO U PLANINAMA
  (Dr Radivoj Simonović, 1936. god)

  Kako da idemo
Moramo biti zdravi, dobro opremljeni i ne smijemo juriti.

  1.Samo potpuno zdrav, može da ide na visoke planine, da pešači i da se penje na brda i vrhove.   Specijalno, srce, pluća i bubrezi moraju biti zdravi, jer oni pri napornom planinarenju imaju najveći posao da obave.   Ne valja da ide na planine ni onaj, koji je vrlo gojazan i debeo, preko 100 kg težak, jer takav ima obično slabo srce,   a treba da nosi i uvis diže svoj veliki teret. Debeljko od 100 kg ide mnogo teže prazan i brže se umori,   nego mršavi od oko 70 kg, ako ponese na leđima 30 kg.


2. Može i star čovjek da planinari, ako je potpuno zdrav, ali mora dobro da pazi da ne premori srce. Čovječji život može se zgodno podijeliti na periode od 15 godina. Tada bi star čovjek bio od 60-70 godina i dalje. Tačno se sjećam da je prije rata jedan berlinski profesor išao na Bont Blanc, da tamo provede svoj sedamdeseti silvestar i sretno se vratio. Ja sam 1928. navršio 70 godina, pa sam i poslije, svake godine planinario. Godine 1906. pošao je sa mnom na planinu Prenj neki musliman kao nosač, star preko 65 godina, a nosio je na leđima uvijek 15-20 kg. 1907. i 1908. penjali smo se za jedan dan uzbrdo oko 1800 m, pa je moj nosač natovaren, išao lakše nego ja prazan i 17 godina mlađi.


3. Stariji se planinar može zgodno da posluži jahaćim konjem, da štedi sebe i svoje srce. Velika gospoda činila su to odavno, i ako nisu bili stari. Tako se i saksonski kralj penjao na Biokovo. Moj mili i štovani saputnik g.prof.dr K.Bošnjak mnogo je praktičniji od mene. Kad smo 1929. išli na veliku turu od Kalinovika do Nikšića, uzeo je za sebe osedlanog konja, pa je cijelim putem jahao, gde god se moglo. Kad smo na tome putu od Čemerna trebali da pređemo Volujak, 900 m nizbrdo, moj dobri saputnik i iskreni prijatelj dr J.Poljak, zabrinuo se za mene, da će mi teško biti, pa mi doveo osedlanog konja i zapovedajući mi rekao: „Konj je plaćen, ded uzjaši, ovuda Ti ne dam da ideš pješice, jer može biti mnogo za Tebe“. Morao sam poslušati, kad vidim da mi dobro želi. I nisam se pokajao, jer sam ja kao starac lakše izašao na Volujak, nego mlad konj poda mnom. Konj se i uznojio i umorio i zaduvao, a ja ni brige, kao tić. Drugi put sam, na navaljivanje svojih saputnika, uzeo konja 1930. godine od Pišča preko Durmitora do Žabljaka i jahao gdjegod se može i dalje cijelim putem do Šavnika (30 km). Moram priznati da se meni to planinarenje na konju dopalo i omililo kao komotno i zgodno za starce, pa sam sad postao konjanik planinar. Eto, ja sam, starac od 77 godina, ovog ljeta od Rožaja izašao gospodski gore na planinu i uspeo se na vrh Štedin, pa sam sjedio na konju sve do visine od 2000 m, a samo zadnjih 272 m, uspeo sam se na svojim nogama, jer konj nije mogao dalje zbog stijena i klekovine. Možda ćemo se mi još proslaviti kao osnivači „Hrvatske planinarske kavaljerije“.


4. Ne treba ponijeti od kuće odviše mnogo prtljage! No to važi samo za kratke izlete. Kad se pođe mjesec dana na planine i kad treba negdje po 7-8 dana ostati gore na planini, gdje nema gostione, onda moraš ponijeti mnogo prtljaga. Kad ponesem šator, pokrovac, ogrtač od kiše, 3 košulje i drugo rublje, salame, konzerve, kave, šećera, termose, lonac, sjekiru, 2 foto-aparata, fotografske ploče, herbar i apoteku sa lijekovima, zavojnim materijalom i instrumentima, onda zato treba najmanje 2 konja i jedan čovjek pored konja i još jedan čovjek za moju pomoć. Gospodin dr Bošnjak treba samo za herbar jednog konja. Ja sam na Prenju imao prtljage uvijek za tri konja. Kad smo 1929. nas pet išli od Kasnovika do Nikšića, platili smo za četiri konja po 45 dinara i tri čovjeka po 40 dinara dnevno, za 18 dana 5.400 dinara - i još smo konje vrlo jeftino pogodili! Sad je sve još mnogo jeftinije, konj 35, a čovjek 25 dinara.

5. Ne treba nositi veliki teret na leđima uzbrdo. Ja nikad nisam htio nositi torbu na leđima sa teretom, ni po ravnom, ni niz brdo. Najviše ako sam časom uzeo foto-aparat, da vidim, da li treba fotografisati nešto što mi se učinilo lijepo. Prvih godina po Velebitu, nosili su mi prtljagu Dalmatinci iz Obrovca. Po 4 pouzdana čovjeka me dočekuju u Senju ili u Sv.Jurju ili u Karlobagu, a gdje je trebalo poći više uz brdo, tu sam još uzeo po dva čovjeka u Krasnom, u Počitelju, u Medku ili u Raduču ili u Starom Gradu. No često sam vidio mlade planinare, kako povazdan nose na leđima torbu sa 30 kg tereta. U Alpima je pravilo da se nosaču od profesije, na napornim turama i usponima, ne daje više od 15-20 kg da nosi na leđima. Jake planinke, žene i djevojke, kad nose sijeno ili brst, natovare na leđa po 40 do 50 kg, ali one to nose redovno niz brdo. Na Bikovu su mi pokazivali jedno mjesto, gdje staza ide strmno niz brdo, pa kad dođe do jedne provalije, naglo skreće nadesno. Na tome zaokretu je jednu djevojku, koja je nosila mnogo sijena na leđima, teret zanio i oborio niz okomite stijene, tako da je sirotica poginula.

6. Ne treba žuriti ni juriti! Planinar treba da ide polako i onda, ako ne kupi biljke, treba da zastane, pa razgleda, kad vidi što lijepo, da sjedne, pa uživa, i da fotografiše. Ne treba ići u planinu „ko Martin u Zagreb“. Svaki planinar treba da ponese sa sobom geografsku kartu 1:100.000, pa po njoj da izračuna koliki će put učiniti i koliko će se penjati, gdje će biti oko podne, a gdje uvečer. Ako je daleko na vrhove i mnogo uz brdo, onda treba prvo jedan dan izića na stanove ispod vrhova. Do stanova se uvijek može izaći sa konjem i iznijeti veliki prtljag, ako ga ima. Stanovi su obično u visini od 1000-1500 m nad morem. Na Velebitu je samo jedan stan za Malovanom iznad 1500 m, na Čvrsnici je Kulidžanov stan 1700 m, a na Durmitoru su stanovi u Dobrom Dolu 1700 m, a u Ališnici 1800 m nad morem. Svi su naši stanari, bez razlike vjere i narodnosti, dobri i gostoljubivi i bit će vam u svačem od pomoći. Kad se kod stanova odmorimo, večeramo, pa pod šatorom ili u kolibi ispavamo, i ujutro rano popijemo kavu, pa sa malim prtljagom krenemo uz brdo, onda ćemo lako izaći na vrhove koji su 300 do 800 m visoko iznad stanova, za vida ćemo stići dole, a možemo i botanizirati i fotografisati.

7. Uz brdo, kad je strmo, ako se 200 m popneš uvis za jedan sat hoda, to je dosta! Tako je preporučivao jedan alpinista prije 30 godina, a ja dodajem, da i tu treba bar 5 puta stati, pa se odmoriti, izduvati i dočekati da se srce smiri! Mlad snažan planinar, ako ne nosi veliki teret na leđima, može se za jedan sat i 300 metara uvis popeti, no, ne valja mučiti samoga sebe i svoje srce. Zanimljivo je gledati naše seljake brđane, kako umiju da idu uz brdo polagano pa sigurno, uvijek jednim tempom. Ima vještaka, koji mogu preko planine, kao što je Velebit lako preći, pa da nigdje ne stanu da se odmaraju. Ja sam 1903. sa dva mlada muskulozna Dalmatinca iz Paklenice po najžešćem suncu prešao Velebit, pa se nisu ni oznojili, ni mnogo vode pili, a ja sam dvaput presvlačio košulju, a vode nikad dosta! Kad smo oko 2 sata u podne došli u Medak, u gostionu Starčevića, svako je pojeo komad janjetine i popio pola litre vina, pa čim sam ih isplatio, odmah su pošli natrag istim putem preko Velebita, da još za vida stignu do mora! Ko ide na teške naporne ture, dobro je da se prije toga „trenira“ na lakšim turama. Tako sam ja, prije nego što ću poći na Velebit, Prenj ili Čvrsnicu, prvo pješačio po Fruškoj Gori i po Žumberku.

8. U visinu uz brdo više od 1500 m, za jedan dan ne treba ići. Tako je savjetovao jedan alpinista prije 30 godina, a da je imao pravo, uvjerio sam se. 1908. pođu sa mnom na Prenj slikar Popović iz Sarajeva i jedan profesor Mađar iz Sombora. Iz Jablanice pošaljem ujutro rano veliki prtljag na tri konja sa dva muslimana da preko Glogova izađu na Lučine pod Lupoglavom i da nas tamo dočekaju. Nas trojica i tri muslimana sa malim prtljagom, išli smo besputicom. Prvo se popnemo na jednu kosu 200 m, da slikamo sjevernu stranu Prenja. Siđemo, odmaramo se u dolini Šanice, pa ćemo, onda, desno uz brdo da iziđemo na sedlo između dva sjeverna vrha Prenja. Kad smo bili na visini od oko 1200 m, vidimo lijevo pod sobom, kako je proljetos „ledena usov“ (Eislavine) sa Prenja „povrvila“ niz brdo, pa povaljala mladu bukovu šumu i sva stabla ogulila. To sam ja morao slikati. Išli smo oko 200 m niz brdo i natrag se toliko penjali. Kad smo izašli na sedlo u jednu duboku veliku vrtaču, moj saputnik profesor Mađar zastane, pa dovikne: „Doktore, meni je zlo, ja odavde ne mogu dalje, ako idem dalje umret ću!“ Kad se okrenem, vidim da je profesor blijed ko krpa i da teško diše. Brže odvaljam poveći kamen da sjedne i kažem mu da ništa ne govori i da duboko diše! Pratiocima odmah doviknem: „Hej, nećemo dalje, onaj što ima sjekiru, neka siječe drva, drugi neka loži vartu, a treći neka kuha kavu!“ Unaokolo, oko nas, bilo je puno klekovine i dosta snijega, pa je brzo gorila nasred vrtače velika vatra, u lončiću se snijeg otopio, voda provrila i crna kava bila gotova. Kad se profesor odmorio i kavu popio, sasvim se oporavio, pa smo se smijali ludom poslu! Po mome računu, nismo išli svega ni 1900 m uz brdo, a mladom i zdravom profesoru to je već bilo premnogo. Mada je bilo tek 5 sati po podne, dalje nismo išli. Večerali smo hljeba, hladna pečenja i tvrda jaja, što smo ponijeli iz hotela! Pokraj goleme vatre, bilo je toplo, pa smo spavali, kamen pod glavu, i okretali vatri jedared trbuh i jedared leđa, a noću samo nekoliko puta kuhali crnu kavu. Čim je svanulo, krenuli smo dalje, pa smo prije 8 sati zdravo stigli u Lučine, kupili jagnje i pekli na ražnju!


9. U dužinu, za jedan dan, ne treba ići dalje od 15-20 kilometara, ako ima uspona od 1000 m i više. Ako nema mnogo uspona, može da se ide, čas uz brdo, čas po ravnom, i 30 km. Može se ići i više, ali ne valja, jer srce i pluća treba štedeti i čuvati za starost. Najbolje je ako društvo ima geologa, koji pregledava stijene i razbija kamenje, pa traži petrefakte, ili botaničar, koji traži biljke ili fotograf, koji traži motive, pa cijelo društvo svaki čas zastajkiva i ne juri. U podne treba redovno stati, pa počinuti, sjesti, pa jesti i opružiti se po travi, proležati i spavati bar jedan sat, makar i na najžešćem suncu. Putovanje treba tako udesiti da još rano za vida dođene na ono mjesto, gdje ćete prenoćiti, jer je putovanje po mraku i kršu velika kubura. Najbolje je prenoćiti tamo, gdje ima ljudi, kod stanova ili kuća. Mi smo 1907. Iz Grabovice izašli na Čvrsnicu, iznad Kulidžanovog stana, kasno, već sasvim u mraku, pa u Spasinom stanu nismo mogli ostati ni dobiti biljaca, pa kad smo pošli dalje niz brdo preko stijenja i kamenja po mraku, umalo da nismo polomili noge i mi i konji. Onda smo stali pa smo se iz sveg grla derali, dok nije čula Kulldžanuša i poslala čobane sa zapaljenim lučevima da nas provedu do koliba.


10. Kad hodaš po planini, a ti idi pažljivo i oprezno, nemoj renomirati - ni rekordirati! Kad se penješ na vrh, nemoj ići onuda, gdje je najteže i najopasnije, preko vratoloma i strmoglavica, nego onuda, gdje je najlakše! Nemoj da se penješ na vrlo strme i okomite stijene, jer se može odvaliti kamen od stijene onđe gde rukom uhvatiš, ili onđe gdje nogom staneš. Ne idi ni sasvim blizu okomitih stijena, sa kojih se kamen kruni i ruši! Na Biokovu je tako 1923. kamen ubio devojku, 1929. vidio sam na Bioču jednu kozu tako ubijenu. Ako si gdje na vrhu nad kakvom provalijom, pazi da po travi ne klizneš i ne survaš se u provaliju. Ja sam tako botanizirao na Lebršniku, pa zlo bi bilo da nisam imao jak štap sa šiljastim gvožđem, pa ga brzo zabo u travu i zaustavio se. Kad je „nevrijeme“, osobito kad je jugovina, ne idi na vrhove i bježi dole sa vrhova, jer možeš stradati od groma. Ja sam doživeo na Čemernom u Hercegovini da vidim kako je grom ubio čovjeka i konja pod njim. Sa Strmenice sam bježao u duboku vododerinu, a sa Velebita na Liscu smo morali brže bolje otići u jednu duboku rupu u šumi. Kad je plaha kiša, možeš i pod šatorom ležati u vodi, koja curi niz brzo. Tako smo mi stradali 1929. kod Trnovačkog jezera pa smo pobjegli u jednu poluspilju pod nadnetom stijenom, gdje je kiša prebacivala. Moraš misliti i na otrovne zmije, ne smiješ golim nogama gaziti ni rukama čupati gustu veliku travu! Na Dinarske planine najbolje je putovati između 15.7. i 15.8. jer si onda najsigurniji da će biti lijepo vrijeme!
II. Što da jedemo na planini
Mi moderni (a i stari nisu bili bolji) intelektualci uvijek se bojimo da ćemo ostati gladni, pa redovno jedemo više nego što treba. Slovenačke planinarske kuće su tako gospodski opskrbljene da svaka može 10 gurmana ugostiti, dobro nahraniti i fino napojiti, pa svakom dati meku postelju sa madracima, da se dobro ispava. A kuće su blizu jedna do druge, pa ne moraš ništa nositi. Kad smo ja i moj dobri saputnik Ilija Šarinić 1909. bili na Triglavu, samo smo se častili. Prvi dan u hotelu Kozorog na Bohinjskom jezeru, gdje smo pogodili tri mlada vođe i nosača. Ponijeli smo samo ogrtače i dva foto-aparata sa pločama. U kući kod jezera častila nas je mlada Slovenka sa konzervama i pivom. Sutradan smo došli u Vodnikovu kuću na Velom Polju: tu je bilo još i fina bijela vina meranskoga. A kravari i sirari slovenački, kad su čuli da je došao „jen brat Srbin i jen brat Hrvat“, došli su gore da nas pozdrave i držali pravi koncert pjevajući iz nota! Četvrti dan doručkovali smo kod Vodnika, gablovali kod Marije Terezije, objedovali na Kredarici, a večerali kod Dežmana. Tu smo jeli svježe teletine i biftek, a pili dobra vina i pive, kao da smo usred Ljubljane! Sreća što se hotel Dežanova kuća u 10 sati uveče zatvara, pa svaki mora ići u svoju sobu da spava, jer bi se inače možda još i opili. Naše hrvatske planinarske kuće su razdaleko jedna od druge, nisu opskrbljene, pa budi veseo, ako dobiješ ključ da noćiš pod krovom. Osim toga, kuće su podignute na nezgodnom mjestu, u pustinji, daleko od ljudi i stanova, pa ni mlijeka nema!
Prva je nezgoda sa kruhom! Ako poneseš pekarskog kruha, taj se za dan i noć tako osuši, da ga već sjutra ne možeš jesti, osim ako ćeš ga drobiti u mlijeko. Na našim dinarskim planinama, od Velebita do Durmitora, nema drugog kruha osim ječmenog. Ječam je krupno samljeven, zrno i ljuska zajedno, pa se ne mjesi sa kvascem i ne kisne, nego se samo neprosijano brašno zamijesi sa vodom i načini tri prsta debela pogača, pa se metne na usijanu vrelu kamenu ploču i pokrije pekom (od crijepa ili gvožđa), a ozgo se nagrne žeravica. Za sat je sve gotovo. Sa takvim smo se kruhom mi mnogo puta naslađivali, a kadgod smo i sami morali mljeti ječam na ručnom mlinu. Ali je nevolja, kad ni toga nema! 1929. na Trnovačkom jezeru ispekli smo janje na ražnju, a nema kruha! Jedva smo naprosili za skupe novce svakom komad kruha kao pola šake, i to su nam dali iz sažaljenja. Sami nemaju dosta, pa ako potroše, moraju ići daleko po ječam i tamo preći dva puta 1500 m uz brdo i toliko niz brdo! Zato tko može, treba da ponese keksa, tarane, riže ili makarona. Druga je nezgoda sa mesom!
Na planini se svuda može dobiti svježeg mesa, ali samo ako kupiš cijelo janje ili jare. Ja uvijek idem u većem društvu, pa pošto i domaćine ponudimo, janje u podne pečeno uveče je već pojedeno! Ali ni ja, ni moji saputnici, ne volimo svaki dan jesti janjetine, jer brzo dotuži. Sasvim je dosta svaki treći dan peći janje. Na Prenju smo jedared kasno noću pekli janje na ražnju, dok su nam stanari držali koncert. Janje je bilo u 11 sati noću pečeno, a do ponoći pojedeno. Zato ja obično ponesem salame, dr Bošnjak šunke, a dr Poljak konzerve. Osobito su dobre one, u kojima ima kisela kupusa! Prije rata je bilo janje 1 for., pa biraj, a 1929. platili smo za janje 120 dinara, sada je 50 dinara. Ribe kad planinar dobije, to je pravo veselje. Na Velebitu nema, ali kad siđeš u Primorje, imaš dobre morske ribe. Pastrve iz Neretve jeli smo u Glavatičevu i u Borču, iz Crnog jezera na Durmitoru, a iz Biogradskog jezera kod Kolašina. Jeo sam ja na Velebitu i pečenog puha! 1914. iziđemo iz Jablanca gore na Stošića Pode rano po podne, pa ćemo tu i noćiti. Moj saputnik Ilija Šarinić nagovori djecu da uhvate puha da pečemo! A kad su djeca donijela dva puha, Ilija ispeče jednog oderanog, a drugog neoderanog, zajedno sa kožom i dlakama. Obadva su bila vrlo dobra, a čini mi se da je onaj u koži bio bolje pečen. Ako planinar-lovac ponese pušku, može uloviti zeca ili patku. Treća je nezgoda, što nema povrća na planini. Na Velebitu se može skoro svuda dobiti dobra krumpira, koji je krupan, a pečen na žaru prava delikatesa. Ali što dalje prema istoku, sve manje ima krumpira. Mi smo 1933. u Foči kupili 5 kg krumpira i ponijeli na Durmitor. Za naknadu dobro je ponijeti konzerve od zelenog graška, a ja sam kadgod ponio i riže i zrela bijela pasulja. Mnogo smeta, što nema baš nikakva voća na našim planinama. Samo u šumi možeš naći pomalo jagoda, malina ili borovnice. Jagoda ima rijetko, toliko da svaki može nabrati punu šaku. Malina smo jedared u srednjem Velebitu oko stolca toliko našli, da smo čitav sat tu ostali pa brali i jeli. U jednoj dolini ispod Lisca u Velebitu, bilo je toliko borovnice, da smo se baš najeli. Na Žabljaku su nas častili u hotelu sa durmitorskim jagodama i borovnicom. Ja sam 1906. iz Jablanice u Hercegovini ponio na Prenj pun sepet zrela grožđa, a to je gore tako dobro bilo, da nikad neću zaboraviti! Obično svake godine ponesem na planinu ukuhane višnje, jer kiselina ljeti na planini dobro dođe.
Šećer je dobar pogonski materijal, jer daje snagu mišićima, pa zato nosimo svake godine dosta šećera za crnu kavu i čaj, čokolade, a ja često ponesem i slatkih kolača sa pekmezom, tako načinjenih, da se brzo osuše pa mogu stajati duže od 20 dana, a da se ne pokvare. Meda na planini nismo još nikada dobili, mada na mnogo mjesta iznesu i pčele na planinu kod stanova! No, niže dolje u selu, gdjegod se može i meda dobiti. Mi smo jedared u primorju pod Velebitom jeli mnogo meda, u kome je bilo puno mrtvih mravi, pa smo se svi poboljeli. Varenike, kajmaka (skorupa), mlijeka (kisela) i sira ima na našim planinama svuda gdjegod dođeš, u svakom stanu i svuda je dobro. Kad jedeš kiselo mlijeko, pazi: ako je svježe, dobro je, ali ako je staro od više dana, pa prozuklo, onaj koji nije naučen na njega, lako pokvari želudac i dobije proljev!

III. Što da pijemo na planini
Voda je pravo piće, bez kojeg ne možemo živjeti! Sa vodom mora preći iz želuca u krv sva hrana, koja služi za život, za obnovu gradiva i za pogonsku snagu. Sa vodom izlaze iz tijela kroz pluća, kroz kožu i kroz bubrege svi otrovni produkti oksidacije. Planinar, koji maršira ljeti na suncu, treba vrlo mnogo vode, a još više ako se penje uz brdo. Treba oko dvije litre vode na dan, pa i više. Tako veliku množinu vode ne valja nadoknaditi alkoholnim pićem, jer onda unosimo toliko alkohola u tijelo, da osjetimo njegovo otrovno djelovanje na mozak i srce. Tako veliku množinu vode ne valja naknaditi ni varenikom ni surutkom, jer se lako pokvari želudac, pa dobije proljev i bljuvanje. Tako smo stradali ja i moj saputnik Ilija Šarinić, kad smo 1923. išli na Biokovo, pa nam neko savjetovao da pijemo posoljene varenike! Najbolja je „živa voda“, čista planinska izvorna voda, koja se procijedila kroz stijene i zemlju. Žalost je samo, što u našim dinarskim planinama nema mnogo izvora; kadgod ima tako malo vode da samo kaplje, pa se i zovu: kapljica, kapnica, kapljuća. Podzemna voda u nanosu dobra je, ako se načine stubline i iskopaju podzidani bunari, iz kojih samo ljudi grabe vodu, a blago ne može piti. Voda kišnica iz „čatrnje“ (cisterne) može biti dobra, ako je čatrnja čista, velika i hvata vodu sa krova. Na Velebitu su mnogi „Amerikanci“ gradili čatrnje, gdjekoji seljaci sasvim primitivne. Vodu iz otvorene kamenice ili lokve ne valja piti, ako i blago tamo pije, jer može biti metilja u takvoj vodi. Na Velebitu kod Mijlkovića Kruga, iznad Lukovog Šugarja, vidio sam kamenicu zatvorenu sa vratima i ključem! Ja sam 1905. na Velebitu u prašumi našao veliki šupalj jelov panj pun vode i kukaca, pa sam zagrabio u čašu i kroz maramu cijedio vodu u usta, ali nikad više. Voda snježnica od otopljenog snijega mnogo se pije na dinarskim planinama, gdje druge vode nema! Na sjevernoj osojnoj strani, ispod strmih visokih vrhova ima velikih snježanika, koji se nikada ne otope. Čobanice porane ujutro, pa se penju kadgod 200 m uvis do snježanika. Gornji prljav sloj snijega razgrnu, pa napune vreću sa čistim snijegom i snesu dolje do stanova. Za ljude meću snijeg obično u kotlove, a za blago u drveno korito (izdubljeno stablo), da se na suncu otopi. S tom vodom kuhaju jelo i tu vodu piju. Ima velikih snježanika, ispod kojih na donjem kraju curi potočić bistre vode, na primer, na Čvrsnici, Prenju, Komu, Durmitoru. Na Prenju i na Komovima vidio sam kako čobani u podne otjeraju blago na snježanik, pa ovce i koze prosto jedu snijeg. I mi smo više puta naše prazne termose punili snijegom, jeli snijeg i pili vodu snježnicu. Na planinama, gdje nema vječitoga snijega, na primer, na Dinari i Sinjavini, iziđu ljudi zimi sa lopatama pa u kakvu rupu ili vrtaču nabacaju veliku masu studenog snijega, pa celu gomilu debelo pokriju slamom i tako preko ljeta imaju snijega!
Na Čabulji sam vidio, kako duboka pukotina i rupa u stijeni služi za rezervoar snijega, koji ne moraju ljudi dovlačiti jer mećava i vjetar preko zime to sve do gore napuni snijegom. U ljeti, kad se mnogo snijega otopi i odvadi, spuste u rupe bukovo stablo sa potkresanim granama, pa jedan čovjek po njima siđe do snijega i tovari snijeg u kotlove ili čabrice, a drugi vuče gore na užetu!
Nekada su njemački planinari tvrdili, da ne valja piti vodu snježnicu, jer je to upravo destilirana čista voda bez ikakve soli, pa nije dobra po zdravlje. No, to ne stoji! Destilirana voda sama po sebi još nije škodljiva, kad čovjek nužne soli dobije iz mlijeka, kajmaka, sira, kruha i druge hrane. Ja i moji saputnici mnogo smo pili vode snježnice, jeli snijeg i kuhali kavu i čaj sa snježnicom, pa nikom ništa nije škodilo. Vidio sam mnogo čobana i čobanica, stopanica i stanara, odraslih i djece, koji cijelo ljeto tope snijeg pa piju i s tom vodom kuhaju, pa su vanredno zdravi i jedri, neki tako da sam ih baš zbog zdravlja fotografisao.
Kava, crna i bijela, čaj sa limunom ili rumom i ovomaltin su vrlo dobar napitak i za vrijeme marširanja i na odmoru, a osobito noću, kad je studeno pod šatorom ili pod krovom. Ovomaltina nisam nikad nosio na planine, ali sam ga više puta pio, kad je koji moj saputnik ponio, i moram priznati da je vrlo dobar, ne opija, a krijepi srce i osvježi čovjeka, kad je premoren. Alkoholna pića nisu uvijek škodljiva, već samo kad se pije odviše! Ali je nezgodno, što planinar, kad po šumi hoda te se mnogo znoji i umori, užasno ožedni, pa i kad pije mnogo, još mu nije dosta, prevari se i popije više nego što treba.
Ja nisam ni antialkoholičar ni alkoholičar, ne popijem ni svakih deset dana jednu čašu piva ili jednu čašu vina, ako dođem u društvu gdje se pije. Ali kad planinarim, lako se prevarim pa pijem kao pravi alkoholičar! To se obično događa kad poslije napornog dugog marša po suncu, umorni i žedni, dođemo u kakvu gostionu, gdje ima dobra piva ili vina. Jaka alkoholna pića, rakiju i likere, ne valja piti, pa ni ja ni moji saputnici nikada nismo nosili na planine i nikada nismo pili u gostionici, gdje smo se odmarali. Mala kašika ruma u vrućem čaju gore na planini, kad je noć studena, ne može se nazvati alkoholnim pićem! Vina sam više puta ponio na planinu, ali sada ne nosim, jer smo redovno sve vino popili već prvi dan do podne, pa posle kad smo ga upravo najbolje trebali, nije ga bilo. Vino je za planinare onda dobro, ako u njemu ima malo alkohola, a dosta kiseline! No, na Velebitu i na Dinarskim planinama, većinom imaju samo dalmatinska jaka vina, sa mnogo alkohola, a malo kiseline. Kad čovjek ljeti na žestokom suncu oko vrhova maršira pa se znoji i umori, treba mnogo vode; ako jede salame, šunke, konzerve, slatkiša, treba još više vode. Ako sada pije mnogo samog vina, škodi alkohol, ako pije mnogo same vode, obljutavi želudac, pa ne može da vari! Kad smo 1926. bili na Velebitu oko Vaganskog vrha i Badnja, pa došli na Rujno, tako smo obljutavili da smo morali poslati jednu djevojku dolje na more, da nam donese nekoiko litara vina! Nikad mi nije vino tako prijalo kao 1927, kad smo nas četiri planinara prepješačili Žumberak, pa na večeru sišli u Sv. Janju i onđe dobili neko bijelo vino, slabo a kiselo, možeš popiti dvije litre da se ne opiješ.
Pivo je za umornog i žednog planinara dobar napitak, jer ima u njemu uglene kiseline i lupulina, a vrlo malo alkohola, pa ga žedan i umoran može mnogo piti, pa niti se opije, niti mu stomak obljutavi.
Pravo je uživanje, kad tako uveče dođemo u gostionu, gdje ima uhlađena dobra piva. Nezgodno je što se pivo ne može ponijeti na planinu! Ja sam jedared ponio na Prenj na tovarnom konju u sepetu nekoliko boca piva zamotanih u mokre krpe, koje smo na putu polijevali vodom. Čim smo otvorili bocu piva, odmah je polovina piva iskipila iz boce! Idi lagano i oprezno, nemoj se prejesti ni opiti“
Nazad